U ovoj našoj orbiti mi smo samo sudionici na putu do vječnosti. U toj
prolaznosti imamo dva puta.Jedan put je vidljiv i tako nas vide svi oko nas ,a
drugi dio puta je nepoznanica za ostale i to je ono što izvire kao podzemna
rijeka,vrtlog,lava,živi pijesak oko nas.
Voli vas vaša blogerica

petak, 5. listopada 2012.


Gledam jezero,još uvijek zeleno.

Valovi na njemu,šalju mi pozdrave…

Sabirem kapljice pogledom praznim,

U dubinu želim proniknut tvoju….

Možda pišeš pjesmu,koju ne znam vidjet…

Ili želiš da ti vratim stihove moje duše….

Ma nije ništa kao svirepost prazna,

Koja vapi za našim tijelima….

                         

Prazan hod kroz stazu bez povratka.

Nije to ništa kad me slijediš u tmini…

Ne mogu pobjeći,ni tebi,ni sebi….

Jer jedno je ime za naše tmine…

Možda nismo znali,da utjeha slijepa

Samo traži ime…

Moje ili tvoje….

Nije bitno koje….

Nahranit će se s njime.

U tmini….

                            

Zar još uvijek okrećeš ogledalo ?

Što tražiš s time?

Našu viziju života?

Našu sadašnju stazu….

Prošlost želiš vidjet?

Budućnost ?

Ma to je samo ogledalo praznih nada…
Jer naučili ga nismo držat znali….

Nema komentara:

Objavi komentar