U ovoj našoj orbiti mi smo samo sudionici na putu do vječnosti. U toj
prolaznosti imamo dva puta.Jedan put je vidljiv i tako nas vide svi oko nas ,a
drugi dio puta je nepoznanica za ostale i to je ono što izvire kao podzemna
rijeka,vrtlog,lava,živi pijesak oko nas.
Voli vas vaša blogerica

ponedjeljak, 8. listopada 2012.


Još sam uvijek tu…. Želim da upijem svu moć

Ove predivne jeseni….

Zašto dolaziš u moje misli i remetiš mi mir?

Pusti. Ne želim ništa osim osjeta ove kasne jeseni.

Osjeta prirode nad sobom…

Ona je carica obilja,boja i rapsodije….

Prijelazno doba do nečega drugog…..

                        

Samo lišće šušti… Prekrasnih tonova ….

Ne vidiš ništa,ne čuješ ništa,

Ali osjećaš to.

Uveden si u carstvo prirode koja

Ti daje sebe.

Naučimo slušati,ono što ne čujemo….

Naučimo gledati,ono što ne vidimo…

Uhvatimo nit prirode….

                        

Kolika su iskušenja na putu prolaznosti…

Sve prolazi,ali i dolazi….

Uvijek u novom obliku.

Možda ne prepoznaješ sve tajne koje

Ulaze u tvoj život.

Nije to ni bitno…same će se posložiti.

                  

Magla sa bisernim zrncima svoga sjemena

Razgrnula je prolaz njenom koprenom.

Otvorila je svoje ždrijelo za ulazak u nju…

Želiš…hoćeš…. možeš…

Možda je tamo naše rješenje koje tražimo?

Što tražimo!?

                     

Uvučeni sada u ljušturu koja nas obuhvaća

Teško je izići van,ako nisi  svjestan da jednom

Moramo priznati ono što jesmo.

Od praha u kovitlacu nemogućega

Prihvaćaš nešto moguće.

Borba do iznemoglosti uvijek je poriv

Za dalje…

                   

Kao lijane vijorimo vremenom postojanja.

Samo bijedan dan čeka još težu noć…

Kako isplivati iz toga ambisa….

Uvijek vječno pitanje?

Nikada ne želiš priznati ..

Ma ni početi razmišljati o onome ….

Što si prvo zapamtio,osjetio…

                 

Duboko,duboko….. negdje zavezano u nama

Stoji početak svega…

Teško je priznati sebi,još teže

Otvoriti dušu svoju,razgolititi se

Kao netom rođeno….

                   

nedjelja, 7. listopada 2012.


Što su riječi,ako značaj nemaju….

Stalno vibrira u zraku neki tupi zvuk…

Tupi zvuk….

Možda dozivam ono što nikada

Nisam imala,ili… nisam znala da imam.

Uh,kako neizrečenost unosi nemir.

Što da kažem dok tražim riječi…

                          

Uhvatim sebe,dok pogled mi luta

Prostranstvima nebeskim,

Gle,ptice već otišle na jug…

Samo pokoja zalutala pokazuje mi put…

Neobičan dodir nebeskog svoda i duše

Dali hoćeš prodrijeti do mene…

Traži tebe,ili mene,ili nas….

petak, 5. listopada 2012.


Gledam jezero,još uvijek zeleno.

Valovi na njemu,šalju mi pozdrave…

Sabirem kapljice pogledom praznim,

U dubinu želim proniknut tvoju….

Možda pišeš pjesmu,koju ne znam vidjet…

Ili želiš da ti vratim stihove moje duše….

Ma nije ništa kao svirepost prazna,

Koja vapi za našim tijelima….

                         

Prazan hod kroz stazu bez povratka.

Nije to ništa kad me slijediš u tmini…

Ne mogu pobjeći,ni tebi,ni sebi….

Jer jedno je ime za naše tmine…

Možda nismo znali,da utjeha slijepa

Samo traži ime…

Moje ili tvoje….

Nije bitno koje….

Nahranit će se s njime.

U tmini….

                            

Zar još uvijek okrećeš ogledalo ?

Što tražiš s time?

Našu viziju života?

Našu sadašnju stazu….

Prošlost želiš vidjet?

Budućnost ?

Ma to je samo ogledalo praznih nada…
Jer naučili ga nismo držat znali….