U ovoj našoj orbiti mi smo samo sudionici na putu do vječnosti. U toj
prolaznosti imamo dva puta.Jedan put je vidljiv i tako nas vide svi oko nas ,a
drugi dio puta je nepoznanica za ostale i to je ono što izvire kao podzemna
rijeka,vrtlog,lava,živi pijesak oko nas.
Voli vas vaša blogerica

nedjelja, 30. lipnja 2013.

ŽENA SA GLEČERA


Nisam znala da vrijeme postoji

Dok tebe nisam vidjela

Kako si samo doletio

Našao mene....

Taj pogled u očima tvojim

Znala sam da mene tražiš

Nisam te poznala

Ali sam te čekala

Čekala nekog

Gledajući sa hladnih visina

Sa glečera svoga

Kroz vjekove....

Tako je bilo...

Dok nije pucati stao...

Malo po malo

Čula sam jeku...

Nešto se lomilo u bijelim daljinama

Naslonjena na njega vjekovima

Počeo se krhati..

Padao je u dubine

Sa plavičastim odsjajem

Odvajale se gromade

Padale u more

Da se napravi bezdan..

Pa opet uzdigne...

Još samo mali dio

Na kojem sam ja stajala

I ne znam....tebe čekala...

Doletio si ...u očima poziv...

Koja jačina pogleda tvoga

Odlučnost za nas oboje....

Nije te briga glečer se lomi

Straha nemaš,jači si od sudbine

Došao si po mene

Da me poneseš

Odvojiš od davnina

Satkanih sudbina

Tebe sam čekala

Kako si to znao.....

Nema komentara:

Objavi komentar