U ovoj našoj orbiti mi smo samo sudionici na putu do vječnosti. U toj
prolaznosti imamo dva puta.Jedan put je vidljiv i tako nas vide svi oko nas ,a
drugi dio puta je nepoznanica za ostale i to je ono što izvire kao podzemna
rijeka,vrtlog,lava,živi pijesak oko nas.
Voli vas vaša blogerica

petak, 5. srpnja 2013.

TKO MI SUDI....


Samo nebo zna tko sam ja

Sanjalica vječni

Od malena brišem pišem

Upisujem se u knjigu

Života svoga.....

Imam srce i dušu pjesnika

Volim da maštam,letim

Ozbiljna sam kada treba

Sve to perom hvatam

I na papir svoj stavljam

TKO MI SUDI

NEK MU BUDE

POMOĆI SI JA NE MOGU

Jer volim da pišem,brišem

Svoju ruku pružam vama

Satkane mi pjesme

Darujem vama

Sa ljubavlju pisane

Izišle  iz srca moga
 
Na zvijeri nailazim mnoge
 
U životu svome
 
Ljuske prijateljstva
 
Oko njih rasute
 
Ali ja se ne dam
 
Brišem i pišem...

TKO MI SUDI

NEK MU BUDE

POMOĆI SI JA NE MOGU....

Volim da živim u pjesmama svojim

Da dišem u svijetu ovom

Da mi srce leti prostranstvima  galaksija

Duša moja nekad pjeva ,a nekada i plaće

Skupljam niti što negdje lebde

U pjesmu ih oblačim

I onda drhtim sva od sreće

 Sve to perom hvatam

Brzo na papir stavljam

Kroz staze od trnja posut je put života

Samo pokoja ruža nježna zamiriše na njemu

Zato sam sretna što pjesnik sam srca i duše

Da vam pišem pjesme moje

Da ih šaljem u vaša srca

Da ih onda dijelim sa vama        

TKO MI SUDI

NEK MU BUDE

POMOĆI SI JA NE MOGU....

Nema komentara:

Objavi komentar