U ovoj našoj orbiti mi smo samo sudionici na putu do vječnosti. U toj
prolaznosti imamo dva puta.Jedan put je vidljiv i tako nas vide svi oko nas ,a
drugi dio puta je nepoznanica za ostale i to je ono što izvire kao podzemna
rijeka,vrtlog,lava,živi pijesak oko nas.
Voli vas vaša blogerica

ponedjeljak, 19. kolovoza 2013.

Majko...

 Tvoje ruke prate me
svud kroz život,
kroz patnje i boli
uvijek je tvoj lik
u mojoj glavi
kao znak da postojim.

I to što nisam s tobom
što te ne ljubim za laku noć
što nisam tu kada je teško
i život bol stvara....
to nije razlog da dođem do kraja.

Ustajem uvijek s osjećajem topline
jer znam da postojiš ti,
da postoji netko da se za
mene brine.

I teško mi pada to što
sam daleko i prolazim
kroz sve ovo sama,
što me ne možeš zagrliti
kada suza krene i bol dođe sama...
nepozvana kao kiša ,kao tama.

Ali ipak živim sa smiješkom i nosim
tebe u sebi,jer ti si moj život
moj razlog za borbu....

 

Nema komentara:

Objavi komentar