U ovoj našoj orbiti mi smo samo sudionici na putu do vječnosti. U toj
prolaznosti imamo dva puta.Jedan put je vidljiv i tako nas vide svi oko nas ,a
drugi dio puta je nepoznanica za ostale i to je ono što izvire kao podzemna
rijeka,vrtlog,lava,živi pijesak oko nas.
Voli vas vaša blogerica

petak, 18. listopada 2013.

U NOĆI PUNOG MJESECA....

 Što noć nadvi se sama
Bez odraza u njoj  tama.
Ispijene misli ne lete nikuda
U meni ostaju po tijelu svuda.
Na majci zemlji klečim iznemogla,
u grču ruku pružam da bih do tebe mogla.
Kapci mi teški od tvoje moći,
ni ne vidim da ćeš mi skoro doći.
Obavijena  u plašt tkanine satkane
što kose moje želi da makne,
lice da mi obasja,
na njemu da čita što radi moja mašta.
I tako ću moći
U tmini noći
Na dlanu svome
Osjet pružit tijelu tvome.
Pa ipak, to je samo moja mašta,
da mi dođeš bilo bi svašta....
Na majci zemlji klečim iznemogla,
trnci mi struje što šalješ ti meni,
ruka mi drhti dok je držim prema tebi....

U NOĆI PUNOG MJESECA

Nema komentara:

Objavi komentar